Edukacija i rehabilitacija

Igre i igračke značajne za razvoj deteta sa oštećenjem vidaDip.Psiholog-S.Ristanić)


Često čujemo roditelje kako kažu: „Moje dete se samo igra“, ili „to je dečja igra“ izražavajući time mišljenje da igra ima
malu, ili nikakvu vrednost, da je to lako i da predstavlja gubljenje vremena. Međutim, to nikako nije tačno.Igra je za dete jako važna.
Dete kroz igru uči, upoznaje fizičke zakone, uvežbava socijalne uloge.
Igra je kao laboratorija u kojoj dete eksperimentiše, kako bi otkrilo kako stvari funkcionišu, uključujući tu i sopstveno
telo; koliko daleko, ili koliko visoko može da pruži ruku da bi nešto dohvatilo; zagonetka malih delova koji se uklapaju u
veće; nestajanje predmeta i kako ih pronaći; mekoća; tvrdoća; glatkost; hrapavost; okruglo; četvrtasto,sve se to otkriva
dugotrajnim ponavljanjima, kroz pokušaje i greške. Detetu koje vidi je sve ovo lakše da otkrije, jer vidi i posmatra. Dete sa
oštećenjem vida koristi samo sluh i dodir koji ga vode i pomažu mu da saznaje o novim stvarima. Zbog toga mu treba pružiti
priliku da eksperimentiše sa igračkama, sa predmetima u kući, tako da na sopstven način može da otkriva isti i da stekne isti
način zadovoljstva zbog nagrađene radoznalosti, kao i dete koje vidi.
Pošto dete sa oštećenjem vida predmeti i igračke ne mogu privući vizuelno, treba ga dovesti u dodir sa njima. Bez pomoći
roditelja, dete koje ne vidi neće naučiti da se igra. U prvim susretima sa igračkom, njegove ruke treba voditi sve dok ne nauči
samo da pronađe. Kada jednom upozna predmet, dete će ga dalje istraživati i izmisliti sopstvenu „igru“ sa njim.
Važno je znati da za dete oštećenog vida igračke imaju daleko veći značaj i ulogu nego za dete normalnog vida. Za dete
oštećenog vida igračka nije samo pribor za igru, već vrlo često njegov partner u igri. Sa voljenom igračkom ono se ponaša kao
sa živim bićem. Ona mu pruža utehu kada je tužno, zaštitu kada je uplašeno i društvo kada je usamljeno. Lepa i interesantna
igračka mu omogućava da lakše pronađe drugove za igru među decom koja vide.
Roditelji dece oštećenog vida nailaze na jedan problem potpuno nepoznat drugim roditeljima. Naime, dok roditelji dece
normalnog vida muku muče da ubede decu da neka igračka nije za njih i nisu u mogućnosti ili ne žele da je kupe (dete bi želelo
baš tu igračku), roditelji slepe dece ne znaju šta da kupe, koju igračku bi poželeo njihov mališan.
Da bih pomogla u izboru, navodim neke od igračaka koje slepa deca rado koriste u igri i koje doprinose razvoju pojedinih čula i spretnosti:
-Sve vrste igračaka koje proizvode zvuk: zvečke, pištaljke, muzički instrumenti (zvučni štapići, melodika, dečiji klavir za igru).
Pri izboru igračaka iz ove grupe trebalo bi voditi računa da se uzimaju one igračke koje mogu korisno poslužiti za vežbanje
sluha, osećaja za ritam i čula dodira.
-Igračke kojima dete može zahvatiti, tovariti i presipati : lopatice, kofe, kantice i slično. Ovakve igračke razvijaju
spretnost i koordinaciju ruku, kao i orijentaciju potrebnu za kretanje u prostoru.
-Igračke koje se mogu gurati : kolica za lutku, na primer, doprinose razvoju orijentacije i slobodnog kretanja. Uz ovakve
igračke dete se oseća sigurnije jer zna da će kolica prva naleteti na prepreku i tako ga sačuvati od povrede.
-Posebnu grupu čine igračke koje razvijaju finu motoriku šake i prstiju. To su raznovrsne bockalice, kocke, igračke u čije
se otvore stavljaju geometrijski oblici ili tela, makazice (plastične) i sl. Pored kupovnih, neke igračke roditelji mogu i sami
da naprave. Na primer, od istrošene drvene olovke i kanapa, moguće je uz malo truda napraviti "iglu" na koju će dete navlačiti
kolutove ili neke druge geometrijske oblike koji na sredini imaju otvor.
-Takođe, vrlo su zanimljive i korisne za decu i igre u kojima deca ubacuju u posudu sa manjim otvorom sitnije predmete
(npr. u flašicu ubacuju pasulj, kukuruzna zrna, dugmad i sl.). Posebno zadovoljstvo predstavljaju i igračke koje se rastavljaju
i sastavljaju, koje treba davati deci da bi razvijala spretnost ruku.
-Sve igračke koje se navijaju trebalo bi da odgovaraju uzrastu, polu i interesovanju deteta. One treba da budu dovoljno
čvrste i lake za održavanje pošto ih deca koja ne vide rado stavljaju u usta. Pored toga sve igračke koje su u obliku životinja
treba da što više liče na životinje koje predstavljaju, kako bi slepo dete steklo pravilne predstave.
Važno je da se kod deteta razvije navika spremanja igračaka posle igre, da ih ostavlja na određeno, uvek isto mesto, kako
bi ih kasnije moglo naći i ponovo se igrati njima.
Izvori:
  1. Jelena Perepatić „Slepo i slabovido dete u porodici“, Novi Sad, 1999. godine
  2. Grupa autora „Odgajanje vizuelno oštećenog deteta“